Znanstvenici sa Sveučilišta Johns Hopkins otkrili su da relativno skupi, ali sigurni antibiotici, koji se od 1970-ih koriste u liječenju akni, pomažu u pronalaženju stanica koje se nalaze u fazi mirovanja, a zaražene su virusom HIV-a te sprječavaju njihovu reaktivaciju i umnožavanje.
Lijek zvan minociklin koji će, pretpostavlja se, pomoći uspješnijem liječenju ljudi zaraženih HIV-om, koristit će se u kombinaciji s već postojećom skupinom lijekova protiv AIDS-a nazvanom HAART terapija (Highly Active Antiretroviral Therapy), prema istraživanju koje je objavljeno u časopisu The Journal of Infectious Diseases.
“Najveći doprinos u upotrebi minociklina je taj što navedeni lijek usporava razvoj otpornosti virusa na lijekove budući da minociklin djeluje preko staničnih mehanizama, a ne pomoću virusnih bjelančevina kao većina drugih lijekova”, kaže profesorica molekularne i komparativne patobiologije sa Sveučilišta Johns Hopkins Janice Clements.
“Za sada je liječnicima cilj da kod ljudi zaraženih HIV virusom uspiju dovesti virus u neaktivno stanje”, navodi Clemens. “Dok je HAART terapija dosta učinkovita u smanjenju umnožavanja virusa, minociklin je novo oružje u borbi protiv opasnog virusa. Budući da lijekovi korišteni kao dio HAART terapije ne pokazuju povećanu specifičnost prema virusu, minociklin bi se trebao baš tu pokazati učinkovitim, regulirajući T limfocite, glavne nositelje imunološkog odgovora i ciljne stanice koje inače HIV virus napada. Prema Clemens, minociklin smanjuje sposobnost T limfocita u aktivaciji i proliferaciji, neizmjerno važnih čimbenika za stvaranje i napredovanje HIV virusa što se onda očituje kao AIDS.
Ako se uzima svakodnevno, HAART terapija može spriječiti pojavu bolesti, ali nije rješenje kao lijek kad se AIDS već pojavi. Tada se HIV virus održava na niskoj razini u organizmu, ali nikad skroz ne nestane; tako ostaje prikriven u nekim od stanica imunološkog sustava. Ako osoba prestane uzimati HAART terapiju ili slučajno zaboravi jednu dozu, virus se može reaktivirati iz prikrivenih stanica imunološkog sustava i početi se širiti.
Zamisao upotrebe minociklina kao dodatne terapije uz HAART pojavila se kad je skupina znanstvenika s Hopkinsa proučavala neka druga istraživanja o pacijentima koji su bolovali od reumatoidnog artritisa te se pokazalo da minociklin ima protuupalni učinak na T limfocite. Grupa istraživača s Hopkinsa je povezala ta prijašnja istraživanja s vlastitim istraživanjem u kojem su pokazali da minociklin ima značajne učinke u liječenju majmuna zaraženih SIV-om, jednostavnijim oblikom HIV-a. Kod majmuna koji su bili liječeni minociklinom, količina virusa u cerebrospinalnom likvoru, virusne RNA u mozgu i drugim centrima središnjeg živčanog sustava je bila značajno smanjena. Pokazalo se, također, da lijek uspješno smanjuje virusnu aktivaciju i proliferaciju.
“Budući da minociklin smanjuje aktivaciju T stanica, moglo bi se pomisliti da smanjuje i učinkovitost imunološkog sustava kod majmuna vrste makaki, koji su vrlo slični ljudima, ali mi nismo zapazili nikakav sličan učinak”, ističe Gregory Szeto, apsolvent sa Department of Cellular and Molecular Medicine. “Ovaj lijek pokazuje odličan uspjeh i idealan je lijek za HIV zato što vrlo specifično djeluje na aktivaciju imunološkog sustava.”
Uspjeh na životinjskom modelu potaknuo je znanstvenike da prouče učinak minociklina na imunološki sustav ljudskih T limfocita zaraženih HIV-om u epruvetama. Koristeći ljudske stanice zaražene HIV-om, a koje su bile pod HAART terapijom, znanstvenici su izolirali one koje se nalaze u stanju mirovanja i polovici navedenih stanica su dali minociklin. Tada su izračunali koliko je virusnih dijelova bilo reaktivirano i pronašli su da gotovo ne postoje zamjetljive razine virusa u slučaju stanica liječenih minociklinom dok to nije bio slučaj kod onih koje nisu bile tretirane navedenim lijekom.
“Minociklin smanjuje sposobnost virusa da prijeđe iz neaktivnog u aktivni oblik unutar zaraženih T limfocita”, navodi Szeto. “Taj lijek uzrokuje da ni jedna od milijun stanica zaraženih virusom ne uspije izmaći učinku HAART terapije, za razliku od vremena kad se nije koristio i kad HAART nije djelovala na jednu neaktivnu stanicu od milijun onih koje su zaražene. Ne samo da minociklin sprječava virusnu aktivaciju, već i održava stupanj količine virusa koji je u prikrivenom stanju na još manjoj razini. To je bio konačni cilj: postići dugotrajno stanje u kojem nema stanica zaraženih virusom.
Istraživači su koristili molekularne biljege kako bi otkrili da minociklin vrlo specifično i selektivno prekida poznate specifične signalne puteve važne u aktivaciji T limfocita. Unatoč svemu, antibiotik minociklin ne uništava u potpunosti T stanice ili smanjuje njihovu sposobnost u imunološkom odgovoru na druge infekcije i bolesti, što je neizmjerno važno za pojedince oboljele od HIV-a.
“HIV virusu je potrebna aktivacija T limfocita kako bi se i sam mogao uspješno umnožavati i kako bi se mogli reaktivirati oni virusi koji su u stanju mirovanja”, objašnjava Clemens, “pa bi naše novo otkriće o djelovanju minociklina na T limfocite moglo biti korisno kako bi se pronašli i neki drugi lijekovi koji imaju sličan mehanizam djelovanja.”
Izvor: hopkinsmedicine.org
Lijek zvan minociklin koji će, pretpostavlja se, pomoći uspješnijem liječenju ljudi zaraženih HIV-om, koristit će se u kombinaciji s već postojećom skupinom lijekova protiv AIDS-a nazvanom HAART terapija (Highly Active Antiretroviral Therapy), prema istraživanju koje je objavljeno u časopisu The Journal of Infectious Diseases.
“Najveći doprinos u upotrebi minociklina je taj što navedeni lijek usporava razvoj otpornosti virusa na lijekove budući da minociklin djeluje preko staničnih mehanizama, a ne pomoću virusnih bjelančevina kao većina drugih lijekova”, kaže profesorica molekularne i komparativne patobiologije sa Sveučilišta Johns Hopkins Janice Clements.
“Za sada je liječnicima cilj da kod ljudi zaraženih HIV virusom uspiju dovesti virus u neaktivno stanje”, navodi Clemens. “Dok je HAART terapija dosta učinkovita u smanjenju umnožavanja virusa, minociklin je novo oružje u borbi protiv opasnog virusa. Budući da lijekovi korišteni kao dio HAART terapije ne pokazuju povećanu specifičnost prema virusu, minociklin bi se trebao baš tu pokazati učinkovitim, regulirajući T limfocite, glavne nositelje imunološkog odgovora i ciljne stanice koje inače HIV virus napada. Prema Clemens, minociklin smanjuje sposobnost T limfocita u aktivaciji i proliferaciji, neizmjerno važnih čimbenika za stvaranje i napredovanje HIV virusa što se onda očituje kao AIDS.
Ako se uzima svakodnevno, HAART terapija može spriječiti pojavu bolesti, ali nije rješenje kao lijek kad se AIDS već pojavi. Tada se HIV virus održava na niskoj razini u organizmu, ali nikad skroz ne nestane; tako ostaje prikriven u nekim od stanica imunološkog sustava. Ako osoba prestane uzimati HAART terapiju ili slučajno zaboravi jednu dozu, virus se može reaktivirati iz prikrivenih stanica imunološkog sustava i početi se širiti.
Zamisao upotrebe minociklina kao dodatne terapije uz HAART pojavila se kad je skupina znanstvenika s Hopkinsa proučavala neka druga istraživanja o pacijentima koji su bolovali od reumatoidnog artritisa te se pokazalo da minociklin ima protuupalni učinak na T limfocite. Grupa istraživača s Hopkinsa je povezala ta prijašnja istraživanja s vlastitim istraživanjem u kojem su pokazali da minociklin ima značajne učinke u liječenju majmuna zaraženih SIV-om, jednostavnijim oblikom HIV-a. Kod majmuna koji su bili liječeni minociklinom, količina virusa u cerebrospinalnom likvoru, virusne RNA u mozgu i drugim centrima središnjeg živčanog sustava je bila značajno smanjena. Pokazalo se, također, da lijek uspješno smanjuje virusnu aktivaciju i proliferaciju.
“Budući da minociklin smanjuje aktivaciju T stanica, moglo bi se pomisliti da smanjuje i učinkovitost imunološkog sustava kod majmuna vrste makaki, koji su vrlo slični ljudima, ali mi nismo zapazili nikakav sličan učinak”, ističe Gregory Szeto, apsolvent sa Department of Cellular and Molecular Medicine. “Ovaj lijek pokazuje odličan uspjeh i idealan je lijek za HIV zato što vrlo specifično djeluje na aktivaciju imunološkog sustava.”
Uspjeh na životinjskom modelu potaknuo je znanstvenike da prouče učinak minociklina na imunološki sustav ljudskih T limfocita zaraženih HIV-om u epruvetama. Koristeći ljudske stanice zaražene HIV-om, a koje su bile pod HAART terapijom, znanstvenici su izolirali one koje se nalaze u stanju mirovanja i polovici navedenih stanica su dali minociklin. Tada su izračunali koliko je virusnih dijelova bilo reaktivirano i pronašli su da gotovo ne postoje zamjetljive razine virusa u slučaju stanica liječenih minociklinom dok to nije bio slučaj kod onih koje nisu bile tretirane navedenim lijekom.
“Minociklin smanjuje sposobnost virusa da prijeđe iz neaktivnog u aktivni oblik unutar zaraženih T limfocita”, navodi Szeto. “Taj lijek uzrokuje da ni jedna od milijun stanica zaraženih virusom ne uspije izmaći učinku HAART terapije, za razliku od vremena kad se nije koristio i kad HAART nije djelovala na jednu neaktivnu stanicu od milijun onih koje su zaražene. Ne samo da minociklin sprječava virusnu aktivaciju, već i održava stupanj količine virusa koji je u prikrivenom stanju na još manjoj razini. To je bio konačni cilj: postići dugotrajno stanje u kojem nema stanica zaraženih virusom.
Istraživači su koristili molekularne biljege kako bi otkrili da minociklin vrlo specifično i selektivno prekida poznate specifične signalne puteve važne u aktivaciji T limfocita. Unatoč svemu, antibiotik minociklin ne uništava u potpunosti T stanice ili smanjuje njihovu sposobnost u imunološkom odgovoru na druge infekcije i bolesti, što je neizmjerno važno za pojedince oboljele od HIV-a.
“HIV virusu je potrebna aktivacija T limfocita kako bi se i sam mogao uspješno umnožavati i kako bi se mogli reaktivirati oni virusi koji su u stanju mirovanja”, objašnjava Clemens, “pa bi naše novo otkriće o djelovanju minociklina na T limfocite moglo biti korisno kako bi se pronašli i neki drugi lijekovi koji imaju sličan mehanizam djelovanja.”
Izvor: hopkinsmedicine.org